Stara poslovica kaže: ‘Složna braća kuću grade, a nesložna je razgrađuju’. Junaci ove priče cijeli se život vode tom poslovicom i roditeljskim odgojem. Vrijedni, pametni, lijepi, čestiti, uspješni… Uživajte u prelijepoj priči iz ravne Semberije. Tamo gdje Sava ljubi nebo oni podižu svoje poslovno carstvo, i to nakon 17 preseljenja tokom minulih dvadeset i nešto godina

Braća, kako to toplo zvuči! I moćno! Koliko snage u samo pet slova. Danijelu su 32 godine, Danimiru 28, a Dariju 23. Braća su po ocu i materi, po sudbini, po karakteru, braća su po svemu… Koliko radosti na licima njihovih roditelja! Koliko ushićenja ljudi kada njih trojicu, k’o tri zlatne jabuke, sretnu, rukuju se, razgovaraju i dogovaraju.

Gajići su uspješni ljudi. Unazad dvije godine vlasnici su porodične firme „Medex“ iz Bijeljine koja se bavi proizvodnjom košnica za domaće i inostrano tržište. Pogone su opremili najsavremenijom opremom za proizvodnju košnica. Zadnja riječ tehnike!
Za domaće tržište proizvode LR-ove, DB-ovke i „fararovke“, a za zemlje EU EHM, „ZENDER-ovke“ i košnice sa stiroporom. Posebno su „osvojili“ tržišta Austrije, Njemačke i Slovačke, odakle stižu već narudžbe i za 2019. godinu.

„Radimo sve vrste košnica, a obradu svih dijelova vršimo mašinski profesionalnim alatom. Pri sklapanju vršimo kontrolu svakog pojedinog dijela kako bi kvalitetom ispunili želje svakog kupca – kaže nam Danijel Gajić, najstariji među trojicom jednakih, a jednoglasno i bratski izabran za vlasnika firme „Medex“.

Dodaje, da je „Medex“ bratska firma, stečena teškim, ali poštenim radom, gdje je sve čisto i nevino kao kapi rose. Njihova priča je kao najljepša bajka, u kojoj je bilo i suza, i patnje, i strahova, i neizvjesnosti. Jedino nije manjkalo ljubavi i vjere u Boga!

Njihov otac Niko i majka Mirjana savili su bračno gnijezdo u Donjem Vakufu 1985. Godine, izrodili dva sina Danijela i Danimira. Kada je zapocalo 1992. godine, poput stotina hiljada ni krivih ni dužnih Srba, Hrvata, Bošnjaka… širom BiH, protjerani su sa kućnog praga. Jedva su izvukli živu glavu, sa sinovima u naručju i jednim konjem prebjegli su u Jajce. Ni tu nisu našli sreću, a sudbina ih je odvela u Bratunac,pa u Bijeljinu, pa… ne mogu više ni da nabrajaju adrese i privremena prebivališta.

Konačno su u Bijeljini 2013. godine sagradili svoj dom, a prije toga promijenili su 16 kuća ili izbjegličkih centara.

Kada su uselili u svoj krov nad glavom majka Mirjana je bila najsretnija žena na svijetu. Ona je sve ove godine držala emotivne i porodične „ćoškove“ kuće, a otac Niko, kao muška glava se brinuo da mu sinovi ne zaspe gladni. Zarađivao je kao stolar…

Najstarijeg sina Danijela iškolovao je za keramičara, a ostalima je obezbijedio fakultetske diplome; 28 – godišnji Danimir je magistar fizičkog vaspitanja, a najmlađi i, čini se najomiljeniji u porodici, 23-godišnji Darijo je inženjer geodezije. Nisu uspjeli naći zaposlenja u svojoj struci, pa su „trbuhom za kruhom“ skoro dvije godine proveli radeći i najteže građevinske poslove u Rusiji. Radili su i štedili za porodični dom i porodični biznis.

I uspjeli su. Danas su stali su na visoku nogu, podigli svoje poslovno carstvo. Ali, ni jedan od Gajića ne iskazuje prepotenciju ili nadobudnost. Skromnost, jednostavnost, neposrednost, plemenistost… su njihove vrline.

Još samo da svaki od njih nađe svoje princeze, pa da kuća Gajića bude još bogatija i veselija. Doduše, Danijel je svoju princezu našao i doveo u zajedničko domaćinstvo u Bijeljini, a dvojica mlađih priznaju da su svoja srca poklonili, te da bi uskoro mogli očekivati nova svadbena veselja, a onda i nove Gajiće, koji će njihovim roditeljima Niki i Mirjani produžiti život, ali i podmladiti.

I za kraj poruka autora ovog teksta: sve što ova vrijedna porodica Gajića radi – radi najbolje. Malo je sličnih njima ne samo po vrhunskom kvalitetu pčelarske opreme, kulturi, odgoju… nego i po bratskom zajedništvu koje se ne susreće svaki dan.

Od garaže do fabrike!
Zanimljivo je da su Gajići proizvodnju prvih košnica i pčelarske opreme započeli u garaži porodične kuće. Kvalitetom i poslovnim moralom veoma brzo su pronašli tržište u BiH i Srbiji, a kasnije i u Hrvatskoj, Austriji, Slovačkoj, Njemačkoj…

„Trenutni mjesečni kapacitet naše proizvodnje je 350 kompleta, koje odmah plasiramo sigurnim kupcima. Mi smo u ovom trenutku zatrpani narudžbama i popunjeni su nam kapaciteti do marta naredne godine – pohvalila su nam se braća Gajić.

Zbog toga uveliko planiraju izgradnju novih proizvodnih pogona i proširivanje proizvodnje, a samim tim i otvaranje novih radnih mjesta.

„Moramo se širiti, jer tržište i kupci nas tjeraju – reče nam Danimir Gajić. (BHPČELAR/Ekrem Milić)